Proizvodnja hrane kao iskaz svijesti i slobode?

mr.sc. Ana Herman, MBA

mr.sc. Ana Herman, MBA

ZAGREB / PODGORICA: ANA HERMAN -S obzirom da je mnogima ostanak na selu i bavljenje stočarstvom sudbina ili zadnje utočište, a ne svjesni i primarni životni izbor, te s obzirom na depopulaciju sela, primjetan je određeni stepen pasivnosti i suženog poimanja dugoročne održivosti proizvodnje koja spriječava bržu, masovniju, trajniju, uspješniju i profitabilniju integraciju proizvođača sira na tržište Crne Gore pa i šire.

–      iz dokumenta Analiza lanca vrijednosti u proizvodnji sira u Crnoj Gori, Ana Herman za SNV, 30.12.2011.

Započeti ću svoje tekstove na ovom portalu onim što smatram da je najvažnije iznijeti u ovom trenutku, kojega ću nastojati sagledati s globalnog nivoa. Napominjem da, kao i mnogi, imam odbojnost prema uvriježenom značenju riječi “globalno” i “globalizacija”, jer se pod njima protura doktrina hegemonije na psihološkom, privrednom i socijalnom polju. Tako globalizacija, u svom praktičnom značenju, svima nameće identičan uzorak rađanja, obrazovanja, razmišljanja, izbora, prehrane, osjećanja i djelovanja, tj. življenja i umiranja.

Trend globalizacije (iz malog i originalnog prema velikom i unificiranom) trend je poništavanja izbora i slobode, uprosječivanja i umanjivanja životne energije. Ovog puta to je manje stvar aktivnog odabira jer u suženoj svijesti ni izbor ne može biti previše osoban, a više je stvar vanjske determiniranosti kroz pasivnost. Evo i primjera, kojega često navodi urednik ovoga portala: kada seljak odluči otići živjeti u grad, dovoljno mu je spakirati kofer i naći posao. Već je spreman za gradski život i u potpunosti može raskrstiti sa selom. No, kada građanin odluči otići živjeti na selo i odluči raskrstiti s gradom, potrebno mu je bogatstvo za stvoriti uvjete svoga opstanka na selu: mora osigurati zemlju, pa radne strojeve (ili snagu životinja), pa usvojiti znanja o obrađivanju zemlje i međudjelovanju prirodnih pojava, pa imati životinje i znanja o njima, pa, na koncu, i sebe negdje smjestiti. Dakle, odlazak u ruralna područja aktivnost je višeg reda svijesti od preseljenja u grad jer uključuje odluke o samodostatnosti, samoovisnosti, otpornosti, cjelovitosti, čvrstoći – osobine zbog kojih je odlazak na selo vrlo naporan korak.

Da ne bi bilo zabune, kako se i iz uvodne tvrdnje može zaključiti, ne mislim veličati trenutno stanovništva sela jer za to nemam valjanih razloga. Namjera mi je zagolicati čitateljstvo idejom o selu, o ruralnim područjima (kako to neutralnije zvuči) kao o svjesnom i dobrovoljnom izboru. Razlozi zašto to činim višesetruki su:

  • na globalnom nivou promatranja vidljiva su velika preslagivanja koja se očituju kroz: nametanja partikularnih interesa koja imaju pogubne posljedice na društvo i prirodu, sužavanja i uzurpiranja stečenih sloboda, sve veću regulaciju, propagandu i manipulaciju, agresivnost i oholost te, konačno, nesigurnost i tjeskobu stanovništva, koji dosežu do razine neurotičnog straha za vlastiti opstanak i opstanak naroda;
  • industrijsko doba (doba ovisnosti o skupim i neefikasnim energentima i zagađenju) priblizava se svome kraju. Kritičan faktor pri tome je ljudska svijest i osjećaj vrijednosti koji je, realno, na vrlo niskim granama jer je čovjek desetljećima podučavan da je vrhonaravna vrijednost novac i njegove blagodati (radi čega i bježi iz sela u grad, da može “uživati”) – iako jefiat novac protivprirodna kategorija svjesno tako osmišljen radi manipulacija – što znači da je sve što nije novac i ne da se kroz novac izraziti, a što je stvarno (dobrota, prijateljstvo, odanost, povjerenje, hrabrost, ljubav, obitelj, razumijevanje, sigurnost, vjera, mir, solidarnost, zajedništvo, duhovni rast, kultura, tradicija, baština itd.), samo po sebi manje vrijedno, pa čak i dobavljivo za novac. Naravno da to, antropološki i teološki gledano, čovjeka baca u očaj, stanje jada i beznađa, jer nije stvoren ni po novcu, ni od novca, a novac mu treba da bi preživio. Kroz novac, slab čovjek napušta čovjeka u sebi, obezčovječuje se, a moralno jak čovjek biva prezren i marginaliziran;
  • čovjek na osobnoj razini od najranije dobi teži otvorenosti, uključenosti, priznatosti, stvaralaštvu, prirodnom propitivanju, razigranosti, kreativnosti i prepoznavanju prirodnih autoriteta. Na žalost, djetetu tek izašlom iz pelena slijedi mukotrpno razdoblje ukalupljivanja u zadane tokove razmišljanja, zaključivanja, vrjednovanja, ponašanja i djelovanja kroz beskrajan proces obrazovanja, gdje mu se, skalom od jedan do pet, hladno i distancirano (kako se to kaže: profesionalno), određuje sudbina, u svakom slučaju gubitnička jer djete je negdje po putu vjerojatno ionako izgubilo sebe. Što zbog nedostatka pažnje, vremena, razumijevanja, obrazovanosti i ljubavi roditelja iz industrijskog doba, a što zbog škole i njezinog fragmentiranog pristupa, gdje samo rijetki na kraju dana (a taj dan traje 16 godina) mogu pohvatati “čemu služi svo to znanje, ili što je sistem zapravo htio reći”. Naravno, sistem je zapravo htio očuvati samoga sebe i na svoju sliku izgraditi djetetovu osobnost, a ne očuvati i obogatiti dijete. Sistem samo želi osigurati dovoljno parova ruku, čitav čovjek tu je višak. I ovdje dolazimo do toga da je slab čovjek napustio čovjeka u sebi (zadovoljio se razmjenom para svojih ruku za plaću), a moralno jak čovjek, čovjek s pravom, nepatvorenom težnjom prema znanju, viziji, slobodi, intelektualnoj snazi i kreativnosti, biva prezren i marginaliziran.

Očito je da ovakav sistem iz generacije u generaciju čovjeka vodi prema društvu u kojemu prevladavanju pasivni, pokorni i zamagljeni – vodi svjesnom zaglupljivanju, zatupljivanju, apatiji, mediokritetstvu, konformizmu i totalnoj patokraciji.

Pri tome su, na svjetskoj razini, neminovna dva trenda: prvi trend odnosi se na nastavak dominacije industrijskog društva svim sredstvima i na svim frontovima (informacijsko doba samo je podvrsta industrijskog društva). Već neko vrijeme dominantno područje širenja hegemonije i globalizacije je poljoprivreda. Taj zadnji preostali obrambeni zid slobodnog čovjeka, samodostatnosti i neovisnog načina života ubrzano popušta pred svom silom protuljudskih i protuprirodnih zakona, korporacija, banaka, agencija, zavoda i iznadnacionalnih organizacija. U Kaliforniji na primjer, koja je najveći proizvođač hrane u SAD-u, 60% proizvođača mlijeka u nekoj je fazi preuzimanja od strane banaka, što znači da im banke određuju poslovanje i sudbinu. Dok su troškovi stočne hrane zadnjih godina otišli nebu pod oblake, kalifornijski farmeri kilogram mlijeka prodaju za oko 0,32€/kg, pa im tako, nakon podmirenja troškova hrane (koje bar 80% kupuju), ostane svega oko 20% dobiti za podmirenje svih drugih troškova (liječenje i oplođivanje, troškovi energije, čišćenja i izmuzišta, zaposlenika, fiksnih troškova i sl.). Zamislite biste li vi mogli preživjeti s 0,06€/kg mlijeka nakon podmirenja samo troškova ishrane? Pri tome nema nikakvih dodatnih primanja u vidu državnih poticaja na mlijeko ili na grla. Trend je jasan: uništenje seljaka/farmera, razvlašćivanje i preuzimanje cjelokupne njegove imovine. Znakovito je da je upravo zadnjih godina cijena poljoprivrednog zemljišta u SAD-u također otišla nebu pod oblake. Kako to? Očito je špekulacija s poljoprivrednim zemljištem idući balon koji će pući (nakon nekretninskog), ali će do onda velike banke i te kako zaraditi požurujući i inicirajući bankrot farmera. Osim farmera, najviše će izgubiti penzijski fondovi jer će im banke i dalje “uvaljivati” poljoprivredna zemljišta po najvišoj cijeni. Dvostruka pljačka običnog čovjeka: seljaka/farmera i zaposlenika, od čijih se mjesečnih izdvajanja finansiraju ovakve mahinacije. Nakon što balon pukne, korporacije će preuzeti to zemljište za bitno manje iznose, čime dolazimo do korporativne poljoprivrede. Zatvara se trostruki prsten (vlast – bankari – korporacije) kruga u kojemu poluge industrijskog djelovanja čine: proizvođači nafte – bojnih otrova – pesticida – biotehnoloških i nanotehnoloških rješenja – sjemena – hrane – adititva – plastike – lijekova – zagađenja. Naziv toga kruga je: proizvođači bolesti i smrti. Na žalost, većinom prekasno, postaje jasno da bez stabilne baze seljaka/obiteljskih farmera nema niti zdrave ni opstojne države, naroda ni pojedinca.

"Već neko vrijeme dominantno područje širenja hegemonije i globalizacije je poljoprivreda."

“Već neko vrijeme dominantno područje širenja hegemonije i globalizacije je poljoprivreda.”

 

 

Drugi trend odnosi se na polaganu migraciju patriotski i antiglobalistički orjentiranog, dobrano prezrenog i marginaliziranog, dijela stanovništva u ruralna područja. Možda to i ne uključuje uvijek odlazak u fizičkom smislu, koliko prisutnost težnje za usvajanjem principa ruralnog življenja: kreiranje uvjeta samodostatnosti, samoodrživosti, otpornosti, robusnosti i cjelovitosti. I tako, dok će oni kojima je selo sudbina i zadnje utočište ubrzano nestajati, onih kojima će selo biti svjesni i primarni životni odabir, bit će sve više. Značajka je ovih ljudi da jasnije vide (ili osjećaju na svojoj koži) svjetske trendove i ne čekaju da bude prekasno da bi nešto poduzeli. Oni to ne rade jer baš to vole, već jer shvaćaju da moraju, da su primorani ako žele zaštititi svoje obitelji i sebe. Oni nisu naivni i svjesni su da im nitko ne želi dobro više nego oni sami sebi i zato su i odlučili uzeti stvar sa svojim životom u svoje ruke: postati energetski neovisni, prehrambeno samodostatni, izbirljivi, aktivni, zdravi, otporni, samoodrživi… slobodni. Predstavnici ovog trenda, kao antipodi predstavnika industrijskog društva, imaju prošireno poimanje održivosti proizvodnje, u kojoj su oni samo jedan od kreatora vrijednosti, pa stoga nemaju patološku težnju zaštite svojih “rješenja” (vrlo često podvala) patentima, ovladavanja cjelokupnom prirodom ili demagoškog i propagandnog podilaženja stanovništvu kako bi se pothranjivale i iskorištavale njegove slabosti.

U kontekstu Crne Gore očita je depopulacija sela i migracija u gradove, kao rezultat potpunog izostanka organiziranog poljoprivrednog sistema (čak i u vidu zadruga) koji bi seljacima pružao sigurnost egzistencije, a sveukupnom stanovništvu i državi prehrambenu neovisnost, stabilnost, samodostatnost i dobro zdravlje, iako za to postoje brojni, čak i idealni preduvjeti u velikom broju poljoprivrednih grana, kao što su muzno i tovno stočarstvo, peradarstvo, voćarstvo, vrtlarstvo, ljekovito bilje, pčelarstvo, ribarstvo, šumarstvo, pa čak i ratarstvo. Pri tome ne treba težiti kopiranju svjetskih primjera industrijalizacije jer to niti je uvijek moguće niti je poželjno, već treba jednostavno redizajnirati postojeći, tradicionalni način rada kako bi bio održiv, organski, masovan i efikasan. S druge strane, potrebno je stanovništvo osvijestiti o vrijednosti domaćih proizvoda i zdrave, industrijski neporcesuirane hrane općenito, upoznati ih s domaćim proizvođačima (osobni kontakt i upućenost u proizvodni proces jako su bitni), njihovim lokacijama i načinima proizvodnje, kao i s razlikama između uvezenih proizvoda i domaće proizvodnje (proizvodnja svježeg sirovog mlijeka, sira i kajmaka  u Crnoj Gori ionako je uveliko organska sama po sebi) te stvarati duh preferencije prema domaćem i poznatome. Kada bi postojale javno dostupne komparativne analize nutritivne vrijednosti pojedinih proizvoda, svakom bi korisniku postalo jasno da se prehrambeni proizvodi ne kupuju “na kile” proizvoda, već po vrijednosti nutritivne mjerne jedinice vitamina, minerala, mikroelemenata, masti, vlakana, ugljikohidrata, da ne kažem aditiva, konzervansa, teških elemenata i sličnoga. Razlog zašto se to ne čini nigdje u svijetu vrlo je jednostavan: tek bi rezultati takvih analiza osvijestili i zapanjili stanovništvo što zapravo jedu i koliko je industrijska i uvezena hrana inferiorna u odnosu na domaće potencijale. Industrijska i procesuirana hrana ne može biti toliko jeftina i oku privlačna koliko može biti bezvrijedna, stara, izmrcvarena i nesigurna za zdravlje.

 

Za Rural Portal: mr.sc. Ana Herman, MBA

Autorica je glavni strateg proizvoda u Farmeronu, firmi koja se bavi izradom integriranog softvera za upravljanje poljoprivrednim gospodarstvima i čitavim lancem vrijednosti, koji se koristi u čitavom svijetu. Četiri je godine bila u upravi i na čelu velike kompanije za proizvodnju svježeg sirovog mlijeka, stočne hrane i ratarskih proizvoda, a prije toga radila je u Plivi d.d. kao rukovoditeljica upravljanja resursima.

(broj pregleda: 1169)

Pin It

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *