Odnos prema agraru mjeri se budžetom

U procesu približavanja EU trebalo bi tražiti reviziju već prihvaćenih sporazuma, jer su pojedine članice mijenjale i ustav da bi na određeno vrijeme, pa čak i trajno, zabranile prodaju poljoprivrednog zemljišta strancima.

U procesu približavanja EU trebalo bi tražiti reviziju već prihvaćenih sporazuma, jer su pojedine članice mijenjale i ustav da bi na određeno vrijeme, pa čak i trajno, zabranile prodaju poljoprivrednog zemljišta strancima.

SRBIJA, BEOGRAD: – Miladin Ševarlić: -Ključni problem srpske poljoprivrede i sela je odsustvo političke volje da se definiše naučno-stručno utemeljena dugoročna Strategija održivog razvoja agroprivrede i sela, koja bi se realizovala nezavisno od ličnih opredjeljenja prečesto promjenljivih i po pravilu nestručnih ili u ovu oblast nedovoljno upućenih ministara poljoprivrede u brojnim dosadašnjim i eventualno budućim koalicionim vladama. Iz toga proizlaze svi drugi problemi (organizacioni, institucionalni, resursno-ekološki, budžetsko-finansijski, tehničko-tehnološki, imovinsko-pravni, regionalno demografski i infrastrukturni,…) koji već tri decenije srpsku agroprivredu i selo, sa povremenim malobrojnim uspjesima pojedinih agrarnih projekata, održavaju ispod nivoa proizvodnje i ekonomske i socijalne održivosti koje smo imali u periodu prije dezintegracije SFRJ.

STRATEGIJA

Za razliku od daleko brojnijih pristalica izolovanog planiranja razvoja poljoprivrede samo kao „sirovinske djelatnosti“ – što neumitno vodi ka proizvodnoj, ekonomskoj i ekološkoj devastaciji najvećeg broja porodičnih poljoprivrednih gazdinstava i čitavih strateški vrlo značajnih regiona u Srbiji, Strategija razvoja agroprivrede bi trebalo da omogući usklađeniji proizvodnoekonomski, socijalno-demografski i ekološki održivi razvoj predfarmerskog, farmerskog i postfarmerskog sektora. Poljoprivreda jeste jedna od razvojnih šansi. Ona može da obezbijedi značajno veće upošljavanje, ali ne i ekonomski i socijalno održivo upošljavanje oko 800.000 nezaposlenih. Sadašnja i sve buduće vlade treba poljoprivredi i selu da usmjere dio budžeta srazmjeran njihovom proizvodno-ekonomskom, demografskom i teritorijalnom učešću i značaju u ravnomjernom privrednom i regionalnom razvoju. Posebna pažnja treba da bude usmjerena poboljšavanju organizacije i položaja poljoprivrednika i svih oblika njihovog udruživanja posebno zadrugarstva radi održivog aktiviranja raspoloživih proizvodnih resursa oko 630.000 porodičnih gazdinstava i njihovih proizvodnih kapaciteta, da podstiče projekte korišćenja raspoloživih izvora tople vode za plastenike i staklenike, uređenja vodotoka i akumulacija za navodnjavanje, komasacije i drugih mjera uređenja i zaštite zemljišta, značajnijeg povećanja broja poljoprivrednih savjetodavaca, podsticanje izgradnje regionalnih centara za otkup, doradu i plasman poljoprivrednih proizvoda, poboljšanje infrastukture u selima …

SUBVENCIJE

Istovremeno, političke partije treba na svojim listama kandidata značajno da povećaju prisustvo uspješnih poljoprivrednika i dobrih seoskih domaćina srazmjerno njihovoj strukturnoj zastupljenosti. Kada bi glasali samo za kandidate iz svoje branše i svoje teritorije, poljoprivrednici bi osvojili 27, a stanovnici ruralnih područja više od 130 od ukupno 250 poslaničkih mjesta. Pošto „tuđa ruka svrab ne češe“, ako poljoprivrednika i ubuduće ne bude u Skupštini, gdje se usvajaju zakoni i mjere za podsticaj agrara, teško je očekivati da će „antiagrarni“ i „antiruralni“ poslanici glasati „za“ bolji položaj poljoprivrede i sela. Zakon o podsticajima u poljoprivredi i ruralnom razvoju je prvi naš zakon u oblasti subvencija i podsticaja za razvoj poljoprivrede i sela, ali još nijesam vidio čak ni obećano ekonomsko obrazloženje tog zakona, a o njegovim efektima je prerano govoriti budući da do sredine maja još nijedan dinar iz ovogodišnjeg agrarnog budžeta nije dospio u ruke poljoprivrednika i seoskih stanovnika. Dobro je što je obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje ukinuto kao uslov za pravo na subvencije i što su, pored oranica, u sistem subvenicija uključene i površine pod voćnjacima, vinogradima i livadama, jer će to doprinijeti ravnomjernijoj regionalnoj distribuciji subvencija po tom osnovu između Vojvodine i centralne Srbije, budući da je od 2009. do 2011. Oko 75 odsto subvencija odlazilo u Vojvodinu, na kojoj se nalazi svega 40 odsto ukupno obradivog zemljišta.

BUDŽET

Posebno je nepovoljno što će znatan dio novca iz agrarnog budžeta u 2013. pripasti velikim agrobiznis kompanijama i preduzećima sa velikim brojem umatičenih grla stoke i ona će po tom osnovu imati mnogo bolje efekte „ekonomije obima“. Pojedine od tih kompanija dobiće i po nekoliko stotina miliona dinara bespovratnih sredstava na osnovu podsticaja za umatičena grla stoke, premije za mlijeko i dodatnih subvencija za organsku proizvodnju mlijeka! Na drugoj strani, sitnija porodična gazdinstva su ostala hendikepirana za subvencije u stočarskoj proizvodnji jer su propisane količine za minimalnu isporuku mlijeka i broja umatičenih i tovnih grla neprimjerene ogromnom broju porodičnih gazdinstava čiji su posjedi do pet hektara, a njih je, po popisu iz 2012. skoro 490.000 ili 77,5 odsto od ukupno 628.000 porodičnih gazdinstava. A, možda je to i planski urađeno pod pritiscima spolja da se, prije eventualnog ulaska u EU i njenog iskustva sa ogromnim brojem porodičnih gazdinstava u Poljskoj, Rumuniji i Bugarskoj, eliminiše najveći broj potencijalnih korisnika njihovog agrarnog budžeta. Uostalom, u Srbiji je, uvažavajući i razlike u definicijama porodičnog odnosno individualnog poljoprivrednog gazdinstva, u periodu od 2002. do 2012. likvidirano više od 150.000 sitnijih, ili svako peto gazdinstvo koje je postojalo po popisu iz 2002. Otuda danas imamo i stotine, a u vrijeme eventualnog ulaska u EU imaćemo i preko hiljadu pustih sela u Srbiji – mada EU ne treba kriviti za našu pogrešnu agrarno-ruralnu i regionalnu (ne) razvojnu politiku! Agrarni budžet je nominalno povećan u 2013. ali je i dalje realno mali jer je sada znatno veći broj registrovanih korisnika i šire su osnove za korišćenje subvencija – uključujući i najveće agrobiznis kompanije u Srbiji. Zato predlažem da se, kao i kod ograničenja za biljnu proizvodnju na 100 hektara, zakon hitno promijeni i ukine pravo na subvencije za farme sa preko 100 muznih krava ili uslovnih tovnih grla stoke. O regionalno ravnomjernijem razvoju poljoprivrede i sela svakako bi drugačije govorili kada bi i mladi poljoprivrednici dobijali po 10.000 eura, a mladi bračni parovi poljoprivrednika po 20.000 eura za njihovo upošljavanje na svom gazdinstvu ili kada bi država u mjerama socijalne politike izjednačila poljoprivrednice kao porodilje sa onima koje rade u kompanijama, za čije je upošljavanje država donirala po 10.000 eura!

MORATORIJUM

U procesu približavanja Srbije EU trebalo bi tražiti reviziju već prihvaćenih sporazuma i status koji imaju pojedine članice EU, koje su i pored desetogodišnjeg i dužeg moratorijuma na prodaju poljoprivrednog zemljišta strancima, čak mijenjale i svoj ustav da bi unijele trajnu takvu zabranu (Mađarska) ili su se već u procesu pretpristupnih pregovora izborile za dugogodišnju zabranu prodaje strancima privatnog poljoprivrednog zemljišta (7–12 godina od ulaska u EU) ili čak i za trajnu zabranu prodaje državnog zemljišta (Hrvatska) – a mi sve češće raspravljamo da li da pod hitno rasprodamo i zemljište u državnoj svojini!? Inače, zemljišna politika ima više nacionalno značajnih dimenzija, a jedna od njih je i stalno rastuća cijena poljoprivrednog zemljišta, čija je cijena u slovenačkom Pomurju već preko 25.000 eura za hektar – a mi se hvalimo sa dobijenih 12.000 do 15.000 eura po hektaru černozema.

Predstojeće napuštanje CEFTA i ulazak Hrvatske u EU, ukoliko ona uz pomoć EU ne izbori i dalje zadržavanje sadašnjih privilegija, omogućiće, ukoliko budemo imali proizvoda, značajno veći izvoz na tržište preostalih zemalja CEFTA (posebno u BiH), a to povećanje bi moglo iznositi čak i pola milijarde eura. Istovremeno, Hrvatska će ulaskom u EU dobiti pristup značajnijim sredstvima njihovih agrarnih fondova i posebno kreditima sa neuporedivo nižim kamatama, pa bi se investitori iz Hrvatske mogli pojaviti kao kupci i još veći posjednici zemljišta i vlasnici novoizgrađenih ili kupoprodajom preuzetih kapaciteta u prehrambenoj industriji, jer hrvatske agrobiznis kompanije teško mogu da budu cjenovno i količinski konkurentni sa svojim poljoprivredno-prehrambenim proizvodima na tržištu razvijenijih zemalja EU. Bilo bi za obje agroprivrede korisno kada bi se hrvatski i srpski investitori udružili i zajednički finansirali proizvodnju hrane, pića i cigareta u Srbiji za tržišta država sa kojima Srbija ima ugovore o bescarinskoj trgovini (Rusija, Bjelorusija, Turska) i za tržišta trećih zemalja – u sjevernom delu Afrike i na Bliskom istoku. Učešće poljoprivrede u BDP-u Srbije je po staroj metodologiji bilo u pojedinim godinama i više od 23, a po novoj je oko 10 odsto. Uz to, udio prehrambene industrije je 6-7odsto, tako da se zbirno u poljoprivredi i prehrambenoj industriji stvara šestina srpskog BDP-a. S druge strane, učešće prehrambene industrije u ukupnom BDP-u je oko 30 odsto, što je posliedica prije svega propasti neagrarnih grana industrije. U budućem razvoju značaj naše poljoprivrede se mora valorizovati prije svega kao zajedničko učešće poljoprivrede i prehrambene, industrije pića, stočne hrane, duvana i cigareta – naročito sa većom zastupljenošću proizvoda viših faza prerade i proizvoda koji imaju geografsku oznaku porijekla – kojih danas imamo svega 47 u Srbiji. Umjesto izvoza sve većih količina agrarnih sirovina, Srbija treba da se orijentiše na izvoz što većih količina vrijednijih prerađevina i proizvoda sa specifičnim srpskim porijeklom: vina od autohtonih sorti, pirotski kačkavalj, sjenički i zlatarski bijeli sir, pirotsko i sjeničko jagnje i june, sušene šljive, jagodasto voće, organske proizvode… Najkraće, poljoprivredu moramo razvijati sve više na osnovu intelektualnog kapitala i ekonomije znanja.

Izvor: poljoprivreda.info

(broj pregleda: 494)

Pin It

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *