Niko u našim selima nije neozbiljan niti zaludan

U selu živi na hiljade porodica čiji opstanak zavisi od par rogova i sopstvenih jakih il’ slabih pleća. Ta mala proizvodnja i limitirani resursi malih farmi su realnost, potreba ili nužda, a ne izbor. Siromaštvo nije hobi i zabava, siromaštvo je muka, najčešće naslijeđena…

rural intervju

Neposredan povod za razgovor je izlazak iz štampe Vaše nove knjige „Mala poljoprivredna gazdinstva i ruralni turizam u Srbiji“. Kako bi je Vi najavili?

Pa, možda ovako: O narode, evo sjedoh da napišem ono što mislim da znam o selu, a vi vidite valja li vam štogod napisanog, pa kakvu dobru ideju u svoju kuću unesite na sopstvenu korist i korist zemlje Srbije. Sve mi se čini da godinama slušam  i gledam važne stvari po bijelom svijetu i po našim selima, pa se obrćem ne bi li mi se pogled sa drugim radoznalim pogledima sreo, da bi sa još nekim podelila radost otkrića, oduševljenja, saznanja… No, nikada dovoljno ni publike ni vremena, nikad prave prilike za to…

rural intervjuMa, šalim se. Najbolje je da moju knjigu najavi neko ko od nje vidi fajdu, kome se učinila dobrom iI korisnom. Nema bolje najave, nego kad jedan cijenjeni domaćin prozbori koju dobru o nečemu. I ja bih najradije takvu najavu. Kad se čovjek konačno skrsti da spusti na hartiju bar dio onoga što bezmalo 30 godina saznaje, a što može biti, ili mu se bar čini korisnim drugima, onda u trenutku osjeti zadovoljstvo. A onda, čim završi osjeti tjeskobu, jer je istina da za svako pitanje iz ove knjige u svijetu već odavno postoji odgovor i teško je izmisliti nešto novo. Ipak, onome ko traga za rešenjem rijetko je na raspolaganju i postojeće znanje, pa je i zapis o pokojoj dobroj praksi često dragocjen. Spoznati tuđu istinu i prihvatiti je kao uzor za rešavanje svog problema , međutim, nije lako. Valja se odreći bogoradanja, zapeti i preći u akciju, a sve to slijedeći samo inspiraciju, dok će džepovi i posle sticanja znanja još dugo ostati prazni. I stoga prosto vam bilo iI ako vam čitanje teško pada, pa preskačete redove ili cijela poglavlja, ali pogledajte bar naslove i slike, one su za vas i snimane – da otrgnu i korisno i dobro i lijepo od zaborava i nevidjela.

Bili ste šest godina na funkcijama pomoćnika ministra poljoprivrede, najprije u saveznom ministarstvu, pa u Sektoru za međunarodnu saradnju i konačno u Sektoru za ruralni razvoj republičkog ministarstva, koji ste i osnovali. Inicirali ste i formiranje prve srpske Mreže za podršku ruralnom razvoju. Koje sup o Vama smjernice za napredak srpskog sela?

Sela Srbije moraju prvo biti društveno prepoznata kao prostor koji zavrjeđuje ravnopravni status sa drugim entitetima u državnim programima razvoja. Da bi se to desilo, država mora da proklamuje svoju riješenost da podržava malo poljoprivredno gazdinstvo, jednako koliko i nepoljoprivredno seosko domaćinstvo, kao osnovnu ekonomsku vrijednost ruralnih prostora. Državu treba ubijediti i da se mane kategorisanja malih kao “hobi farmera” ili da ih proglašava suprotno velikim, ozbiljnim proizvođačima, neozbiljnim. Niko u našim selima nije neozbiljan niti zaludan pa zato ima samo dvije tri krave, ili možda nijednu. U selu živi na hiljade porodica čiji opstanak zavisi od par rogova i sopstvenih jakih il’ slabih pleća. Ta mala proizvodnja i limitirani resursi malih farmi su realnost, potreba ili nužda, a ne izbor. Siromaštvo nije hobi i zabava, siromaštvo je muka, najčešće naslijeđena. Ako malima država ne može pomoći da uvećaju resurse, niti da ih se oslobode i svoj opstanak zasnuju na radnom mjestu van poljoprivrede, onda im mora pomoći da te resurse racionalnije koristi i na taj način poboljša uslove života. To je uslov opstanka srpskog sela. Problem je, međutim, što ih se država u ovom trenutku odriče – ona ne želi ni da ih popiše. Predstavljaju joj teret koga želi da se oslobodi, pa bi joj draže bilo da ih nema. Valjda će tako nestati, pa sa njima nećemo morati u budućnost. Nedaj Bože nekog rata, onda bi ih se sigurno sjetila. Pritisnuti mukom i bez podrške države, mali poljoprivrednici se masovno okreću gradovima Srbije. Oni, pak, nemaju kapacitet da apsorbuju sav višak radne snage iz sela, koji se ovakvim pristupom stvara, niti će to ikada moći. Odavno su već srpski gradovi prenaseljeni, sa neadekvatnom i nedovoljnom infrastrukturom, zagađeni i neurotični, pa nijesu ni dobro mjesto za rad, a kamoli za život. Kad politika podrške ruralnom razvoju nije dobra, trpi cijela Srbija – i ona gradska i ona seoska. Sve to govori da je nužno u seoskim oblastima, u kojima postoji mogućnost da se živi bolje, resursi bolje koriste i zadrži stanovništvo. Treba investirati u infrastrukturu, poboljšati uslove života i nova radna mjesta, kao i povećanje raznovrsnosti izvora prihoda. Dobro uklapanje djelatnosti i racionalno korišćenje kapaciteta i ljudi i prirode je preduslov uspjeha. Država istovremeno mora da se postara da prestane sa forsiranjem onoga što se samo po sebi već događa – finansiranje velikih i jakih da postanu još veći i jači, štedjeći njihov profit, koji zatim odlazi u potrošnju umjesto u nove investicije, a da male ne uskraćuje za priliku i podršku da se samozaposle, skrase na sopstvenom ognjištu i postanu stabilni koristeći racionalno resurse koji sui m na raspolaganju. Ostavljajući selo bez podrške, država ne samo da trajno gubi njegov ekonomski potencijal, materijalne i nematerijalne kulturne vrijednosti, već ostaje i bez fleksibilnog oslonca u kriznim vremenima, postaje zavisna, slaba i uprošćeno – ni po čemu posebna ni izuzetna. Podrška agraru kakava se potencira nije rješenje za razvoj sela, jer je usmjerena na atipične, velike biznise, koji su rijetki u selima Srbije. Država mora da prepozna male kvalitetne inicijative i finansijski ih pogura, a da tamo gdje snage nema da se iznjedre kvalitetni projekti, izradu takvih projekata podrži i tehnički i finansijski. Treba krenuti od sela sa najviše šansi da prosperiraju u svojevrsnom okruženju, na temelju dobrih praksi iz drugih djelova svijeta, ali i Srbije, pri tome uvažavajući domaće specifičnosti, kulturu, navike, interesovanja, tržište…

rural intervju

Ne smije se dozvoliti da sa domografske karte nestanu sela sa vrijednim kulturnim i prirodnim nasljeđem, ona na teritoriji i okruženju zaštićenih prirodnih dobara, prirodnih i kulturnih znamenitosti, na obalama Rijeka i jezera sa potencijalima za razvoj turizma, planinskim predjelima sa ogromnim travnjačkim i šumskim resursima i slično, ona u blizini banja i gradova, u kojima se može razviti jedna nova kultura življenja za gradsko stanovništvo ili turizam i usluge, kao nadogradnja primarnim djelatnostima. Ovo su prva sela u kojima treba organizovati snažnu multidisciplinarnu, integralnu podršku. Zatim slijede i sva ostala, jer Srbija je bogata zemlja, praktično da ne postoji selo u kome se ne može učiniti nešto da ljudi opstanu i bolje žive.

Sredstva kojima država raspolaže jesu ograničena, ali se i sa to malo sredstava može puno postići, a već aktivnosti lokalnih samouprava usmjerene na ruralni razvoj mogu mnogo pomoći. U oprjedjeljivanju razvojnih prioriteta države, osnova kalkulacije ne može biti profit, jer država nije firma ni brokerska kuća, već kvalitet lokalnih inicijativa, stepen demonstriranja zajedništva lokalne zajednice u određivanju sopstvenih prioriteta, njihova usklađenost sa raspoloživim resursima i njena spremnost djeluje. Pri tome uz finansijsku podršku treba obezbijediti i tehničku podršku tj. Podržati dva načina učenja – ono “preko plota” kad komšija uči od naprednog komšije, koga država podržava, kao i intenzivnim predstavljanjem i transferom dobre prakse iz drugih sredina, pa i sličnih uslova u inostranstvu. Upravo zato je ova knjiga prije svega i nastala – da pruži informaciju o dobrim praksama, dad a podsticaj razvoju ideja, ali i da skrene pažnju državi gdje leže skriveni resursi i šta je to što treba podržati. Ideji, međutim, treba hrabrost, volja, posvećenost, a prije svega ljubav i poštovanje prema selu, a njih danas nedostaje na svim nivoima.

Vaše dosadašnje veliko iskustvo u naučnom, institucionalnom, obrazovnom i praktičnom radu rezultiralo je i ovom vrlo aktuelnom temom – mala gazdinstva. Da li to može da bude smetnja ili izazov za ruralnu Srbiju?

Mala gazdinstva su u suštini prednost za razvoj Srbije i vrijeme već pokazuje da integralni razvojni concept zasnovan na teritoriji i lokalnoj sastavljenoj od malih i fleksibilnih gazdinstava ima veću šansu da postane i ekonomski  i ekološki i društveno održiv i poželjniji nego bilo koji dosadašnji. Pitanje je samo koliko će još dugo selo Srbije moći da žilavo odolijeva zanemarivanju i uništavanju. Od osnivanja Sektora za ruralni razvoj insistiram da se obrati pažnja na malo gazdinstvo, na seoskuporodicu, na geografski, kulturno i istorijski definisane teritorije – čak bez obzira na državne granice, a kamoli opštinske. Teško dopire do mozga ljudi da je različitost najvažnija osnova napretka. Oni bi da sve uproste, zgomilaju, učine istim, da se sanjime lakše vlada, upravlja…a svijet je u svojoj osnovi lijep upravo zato što je različit. A mi više nemamo ni sektor za razvoj sela. Pa vrijedi li dalje pričati?! Ostaje nam samo da se svako od nas ko u selu štogod ima, vrati da maker pokosi travu u dvorištu, ne bi li bilo manje zmija i više turista.

Pored toga što će posjetioci sajta (www.srpskamagaza.com) imati priliku da preuzmu elektronsku verziju knjige, imate li nešto posebno što želite da prenesete čitaocima?

Knjige nikada nijesu bile omiljeni medijum za prenos znanja i informacija u Srbiji. Nadam se da će elektronska verzija, koja je uz to još i besplatna, biti bolje sreće. Problem je što većina naših seljaka još uvijek nema mogućnost da koristi internet, pa mi je želja da se novinari pozabave ovim temama, da iskoriste bar naslove, ako ne i tekst i temu pot emu obrađuju, kao feljton u novinama ili još bolje, kakav serijal na televiziji. Neka krenu tragom ove knjige i snimaju emisije u kojima će akteri biti seljaci i oni koji o njihovoj sudbini odlučuju. Neka postavljaju neprijatna pitanja, neka hvale uspjehe, neka budu konstruktivan faktor u buđenju nacionalne svijesti o selu. O tome sanjam, pa maker da u tome i ne učestvujem. Voljela bih da knjigu pročitaju svi koji rade u nadležnim ministarstvima. Samo toliko! Mislite – nije malo? Jeste malo, jer mnogo više bi se moglo uraditi samo na osnovu informacija datih u njoj, ali neka, neka bar pročitaju i neka se zamisle. Možda će neki njihov naredni potez, bar podsvjesno biti bolji za seljaka, jer im je informacija izove knjige rezidentna u umu. Baš sanjarim, zar ne?

Izvor: www.srpskamagaza.com

(broj pregleda: 417)

Pin It

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *