Crnogorska poljoprivreda na još jednom raskršću – kuda i kako dalje?

"I pored činjenice da smo selo zapustili i dobrim dijelom na njega zaboravili, duboko vjerujem da se jednim valjanim programom može mnogo toga obnoviti i modernizovati, stvoriti uslovi zapristojan život na selu"

“I pored činjenice da smo selo zapustili i dobrim dijelom na njega zaboravili, duboko vjerujem da se jednim valjanim programom može mnogo toga obnoviti i modernizovati, stvoriti uslovi zapristojan život na selu”

CRNA GORA, PODGORICA: -Veselin Babić, istaknuti crnogorski privrednik, koji je polovinu svog radnog vijeka posvetio poljoprivredi i njenim razvojnim mukama, na najodgovornijim poslovima u Agrokombinatu „13.jul“, šta za Rural portal odgovara i predlaže, čitajte u daljem tekstu:

RuralPortal: Vi ste gospodine Babiću svoje najbolje godine posvetili poljoprivredi i to u vremenu kada se toj grani nije pridavala veća pažnja. Kako vidite ili opisujete razvoj poljoprivrede u Crnoj Gori nakon II svjetskog rata?

V. Babić: Crna Gora je bila kao i čitav Balkan, agrarno područje, agrarna zemlja i živjelo se od poljoprivrede. Posle Drugog svjetskog rata, mi smo u Crnoj Gori usvojili politiku ekonomskog razvoja na bazi ruskog modela. A ruski model je imao svoju osnovu – ideju, koja je bila formulisana u jednoj poznatoj paroli do skoro, do devedesetih godina, sjećam se toga jer sam je vidio više puta, kao velika svjetleća reklama na centru Moskve – Industrijalizacija i elektrifikacija – to je socijalizam! I mi smo tu parolu, i tu i takvu ekonomsku politiku utvrdili kao svoju. Mi smo poslije razlaza 1948-me godine u mnogo čemu napustili njihov koncept izgradnje socijalizma, gradeći, i to mnogo uspješnije, svoj model, koji se pokazao daleko uspješnijim u društveno ekonomskom razvoju i svim oblastima života. Svi su nam, pa i rusi, to priznavali. Nažalost, inercijom valjda, zadržali smo i dalje tu osnovnu ideju da je industrijalizacija centralno pitanje ekonomskog razvoja, zapostavljajući poljoprivredu i druge privredne grane. Ta ideja ruske ekonomske politike o industrijalizaciji i elektrifikaciji je sa stanovišta velike zemlje tačna i ispravna, jer bez industrijalizacije i elektrifikacije nema života ni progresa. Međutim, mi smo to u Crnoj Gori previše bukvalno shvatili i usvojivši tu parolu rekli smo da nema ni opštine ni grada kod nas koji nema neku industriju i da bez toga nema razvoja i sve bazirali na razvoju industrije. Tako da smo mi ogroman novac koji je Crnoj Gori doticao iz raznih fondova i kredita domaćih i inostranih, kao i fonda za razvoj nerazvijenih područja (takozvani FNP), koji je bio veliki izvor novca jer je sakupljan u čitavoj bivšoj Jugoslaviji i dijeljen nerazvijenim republikama i AP Kosovo i Metohija. FNP je uveden negdje u periodu 1960.-65. i Crna Gora je bila jedan od konzumenata tih para, a bile su to prilično velike pare. Takođe smo dobijali pravo i da se zadužujemo u inostranstvu i da sami formiramo fondove itd. Ja sam na tome radio jednim dobrim dijelom kasnije, kada sa prešao na radno mjesto u banci.

RuralPortal: I pored upornog „bježanja“ od poljoprivrede, reklo bi se da je ipak mnoge održala.

V. Babić: Tokom i nakon Drugog svjetskog rata, mi smo živjeli od poljoprivrede, takve kakva je bila, a posleratne godine su bile vrlo siromašne, sušne i jadne, ali se ipak od toga preživljavalo, to što je ostalo od Drugog svjetskog rata. A onda je naišao ekonomski razvoj, prvo u tom državnom socijalizmu, koji je bio planski nekih dvadeset godina, negdje od 1945. do 1965. gdje je država sve planirala i vodila čitav razvoj i kompletnu ekonomsku politiku. U poljoprivredi su bile seljačke radne zadruge po nekom, valjda ruskom modelu, ali su baš bile nefunkcionalne i one su 1950.-52. i ukinute. Sve je bilo uzeto i stoka i zemljište…sve je bilo „zadružno“, a onda se opet sve vratilo seljacima nazad, unazađeno.

RuralPortal: Nakon rata, još teži udarac selu i poljoprivredi zadali smo sami sebi?

babic2

V. Babić: Dakle, taj prvi poslijeratni period je bio jako nepovoljan za selo. Ništa se selu pomagalo nije, a koliko se god moglo, uzimalo se od sela da bi se razvijali gradovi i industrija. Jer je važila teza da treba da razvijemo industriju – industrija i elektrifikacija! Poslije toga se taj trend nastavio i u periodu i kada smo imali novca kada smo dobili FNP i kada smo dobili razne druge izvore sredstava. Puno smo se mi zaduživali u svijetu, naročito od 1970. do 1980. Taj period je bio vrlo karakterističan i obilježio ga je intenzivan razvoj, jako veliko investiciono ulaganje, ali u tom periodu je bilo malo investicija u samoj poljoprivredi. Zbog toga što je poljoprivreda smatrana, što je veoma važno pomenuti, poslednjom granom kojom treba da se bavimo. Mi smo zvali seljake – dođite u gradove, ovamo vas čeka budućnost i blagostanje! A ne da mu pomognemo da ostane tamo, kako je trebalo i to je bila gruba greška, grubi previd politike koja je tada vođena. A to se i potvrđivalo kod usmjeravanja svih sredstava uključujući i  za nerazvijena područja (FNP). Tako da je politika određivala kuda sredstva da se usmjeravaju, pa smo izgradili Željezaru, Aluminijumski kombinat, Radoja Dakića, Obod, pa 20 fabrika tekstilne industrije (od kojih danas nema ni jedne), pa 20 fabrika kože i obuće, pa dvadeset i nešto fabrika drvoprerađivačke industrije, brojne fabrike metaloprerade… Sa današnje distance i ovoga što se očigledno vidi mogu reći da smo napravili jednu veliku pogrešku u razvoju, ogromnu pogrešku. Jer, danas poslije ovih transformacija na bazi neoliberalne ekonomije i tržišta, mi nemamo od te industrije skoro ništa… Osim što je uloženo u vezi proizvodnje električne energije i prenosa, i tu je uloženo dosta, ali to je korisno i to se održava. I to što je uloženo u turizam i infrastrukturu, to je pokazalo svoje prednosti i svoje koristi, kao i nešto što je jednim dijelom uloženo u poljoprivredu, ali ne i čitav program koji je bio zamišljen. Ali je i tada jako malo ulagano u poljoprivredu, jer su investicije, kojima je planski, na petogodišnjem nivou upravljala država, pretežno bile usmjerene na industriju. Mi u banci nijesmo mogli ništa usmjeravati što je bilo van plana, samo smo određivali da li je nešto rentabilno ili nije. Naravno, tu su bili i politički pritisci sa svih strana od opština do komiteta, Republike, Vlade i ministara da se te pare usmjeravaju u industriju. Agrokombinat  „13 jul“ je formiran u takvim mukama…. bio je Đoko Pajković, čuveni revolucionar, predsjednik izvršnog vijeća, kao sada predsjednik Vlade, jedini čovjek od političara u Crnoj Gori koji je vjerovao u poljoprivredu i koji je stalno insistirao da se pomaže poljoprivreda i da se brine o selu.

Rural Portal: Njegova bista se nalazi ispred upravne zgrade „Plantaža“’?

V. Babić: Jeste, i ja sam taj koji je kada sam došao na dužnost direktora Kombinata insistirao da se donese odluka o tome da se Đoku Pajkoviću postavi bista ispred upravne zgrade i da se radničkom domu da njegovo ime kao izraz našeg poštovanja. Mislim da je pokojni Đoko Pajković oko 1962.-63. došao sa Kosova za predsjednika Partije u Crnoj Gori, pa nakon toga prešao za predsjednika Vlade, odnosno Izvršnog vijeća. Uglavnom, kada je bio predsjednik Izvršnog vijeća, on je dao nalog da se napravi elaborat za osnivanje Agrokombinata, odnosno prvog poljoprivredno industrijskog kombinata u Crnoj Gori. Takvih kombinata je bilo puno po Jugoslaviji i to su bile sjajne organizacije, moćne i velika je šteta što je to sve otišlo u đavola, velika šteta… To je bilo bogatstvo zemlje. A tada je bilo nekoliko manjih poljoprivrednih dobara u ovoj kotlini, od Danilovgrada, Podgorice do Virpazara i nekoliko zadruga, što je dobro opisano u knjizi „Trinaestojulski neimari“, ali bilo je to vrlo slabo ekonomski valorizovano.  Međutim, osnovna ideja pokojnog Đoka Pajkovića je bila da to bude organizacioni oslonac za dalji razvoj poljoprivrede. I sjećam se da je nekoliko godina dolazio u Agrokombinat, više puta održavao sastanke, čak je jednom morao da kaže –moramo više razvesti ovaj brak između mene i vas, jer svi mi kažu da ja samo o vama mislim… Bio je to jedan krasan čovjek i vjerovao je u razvoj sela i poljoprivrede. To je do sada praktično, ja mislim, od Drugog svjetskog rata do danas jedini političar koji je stvarno imao dobru ideju i da kažemo logično rezonovao o selu i poljoprivredi i o značaju te grane za Crnu Goru.

Rural Portal: I izgleda jedini koji je svoju poziciju iskoristio da sa nje pomogne i podrži razvoj poljoprivrede?!

V. Babić: E, ja sam upravo to u mom izlaganju na temu ove knjige (Trinaestojulski neimari) i naglasio, da je to bio vizionar, da je čovjek koji je nama u to vrijeme bio čovjek od odlučujućeg značaja da bi mogli išta da uradimo. Da nas on nije podržavao, ne bi od tog Agrokombinata i od poljoprivrede u Crnoj Gori bilo ništa. Ja vjerujem da je on odlučujući čovjek u razvoju poljoprivrede koji je dao jedan sjajan doprinos. Nije dugo vremena, jer se razbolio i umro, na žalost, ali recimo jedno 7-8 godina dok je bio na tim funkcijama u Crnoj Gori i dok je sa nama ovdje muke mučio, dao veliku pomoć i podršku, ali je znao ozbiljno i da nas kritikuje.

Rural Portal: Otkud Veselin Babić u svijetu agrara?

babic3

V. Babić: Ja sam krajem 1965.godine došao u Agrokombinat. Bio je u to vrijeme Milorad Miko Stanojević  generalni direktor. Prije toga je bio direktor nikšićke pivare, a posle toga republički sekretar za poljoprivredu, kao na primjer ministar sada. Jedna fina, sjajna ličnost i radan čovjek i vrlo pametan.  Ja sam u tom periodu bio načelnik za privredu u opštini Titograd. Jednoga dana Miko me pozove i onako u šali kaže –’ajde dođi da se borimo za razvoj sela i poljoprivrede!. I pošto je on insistirao, a meni je i odgovaralo da se izmjestim iz politike, jer su me političari forsirali po svaku cijenu da budem i poslanik i u Komitetu itd. Bio sam im zanimljiv i potreban, mladi ekonomista… A bilo nas je i malo tada, jer sam bio četvrti ekonomista u privredi Titograda. Pa je jasno koliko nas je bilo tada. I eto, Miko me nagovori, tako da sam ja pošao tamo misleći da se malo izvučem iz politike pa ću se negdje zaposliti gdje mi bude odgovaralo. Ali, zavolio sam tu ekipu sjajnih mladih inženjera, ekonomista , pravnika itd. I otvorio se nekakav stvaralački proces pred nama, iako smo u početku bili najgore preduzeće u Republici. Ekonomski najslabije preduzeće, skrpljeno s koca i konopca, bez koncepta razvoja, bez ičega… Stvarno jedno ružno stanje je bilo. Međutim, Miko i mi svi s njim zajedno polako, polako, borba, borba… Jer kad si već to uzeo da radiš, moraš nešto napraviti, ne možeš stvar prepustiti stihiji. Nije ni u socijalizmu bilo to lako. Odgovarao si kao rukovodeći kadar i to vrlo odgovorno se moralo raditi. Bilo je raznih posledica koje čovjek može da podnese, ako ne radi kako treba. Onda smo malo po malo napravili koncept razvoja, ne sami, angažovali smo dosta ljudi iz svijeta, a i pokojni Đoko Pajković nam je ’67. – ’68. Godine, posebno, pomogao.

Rural Portal: Skoro dvije decenije ste dijelili ili krojili sudbinu Agrokombianata „13.jul“

V. Babić: Ključna stvar je to da je položaj poljoprivrede u posleratnom periodu bio očajan. I da nije bilo Đoka Pajkovića, ne bi se mnogo toga napravilo što je napravljeno. On je dao ideju da se ide sa eksperimentom na Ćemovskom polju. Ćemovsko polje je bila jedna pustara, ništa tu nije bilo osim kamena, ovoga šljunka i malo trave s proljeća, koju kasnije suša uhvati… Tako, hiljadama godina tu ništa nije rađeno, bio je samo aerodrom na početku i ništa više. I on jednom prilikom veli, -vidio sam u nekoliko zemalja svijeta, pa i kod Mostara ima divan primjer da se ne ide nigdje dalje, da vidite kako se na sličnim uslovima odlično može razvijati poljoprivreda. Niko nije vjerovao u to. Niko. Ali onda je on pokojnome Milanu Šanoviću, koji je bio tehnički direktor,  rekao  -hajde Milane donesi kramp i lopatu i da idemo u Ćemovsko polje. I oni su trojica otišli u Ćemovsko polje i kopali tamo da vide da li ima zemlje koliko se može uhvatiti biljka. To je bilo simpatično. Posle toga je on naredio, prosto je dao nalog da se uradi jedan mali projekat, eksperiment. On je obezbijedio novac iz republičkih sredstava, vjerovatno iz FNP-a i sl.  I urađeno je 35 hektara raznoraznog rastinja. To je bio i naš prvi ogled na Ćemovskom polju. Tu je bilo od lucerke, preko raznog voća do šipaka… Pokazalo se da loza i breskva daju najbolje rezultate. Zatim je usvojena ideja da se razvija veći projekat osvajanja čitavog Ćemovskog polja i onda nastaje ubrzan razvoj Agrokombinata „13.jul“… Uglavnom, projekat je velikim dijelom uspio. Nije osvojeno čitavo polje jer su se pojavili raznorazni otimači. Tada nije bilo nikakvih zemljišnih knjiga, nego ko poklopi poklopi i njegovo je. Nevjerovatne stvari su se dešavale. Kod mene su dolazili narodni heroji,  dobri ljudi iz ovog kraja i govorili da idem na sud i da njih zovem za svjedoke. Da će oni garantovati … Recimo pojave se dvojica, trojica i jedan drugom garantuju da je zemljište bilo njihovih prađedova itd. To ovjere u sudu, pa onda u opštinu koja nije imala katastarske knjige i onda ona se to sprovede kao da je tako. Na taj način je „poklopljeno“ jedno polovina Ćemovskog polja i ovaj dio oko Golubovaca prema aerodromu i kod Tuzi. Ali ostalo je dosta, gdje je napravljena jedna divna plantaža loze i bresaka. Bilo je i višnje jedno 200-300 hektara, ali se to pokazalo kao promašaj naših stručnjaka jer nijesu odabrali dobar sadni materijal nego je bio zaražen i na kraju je sve iskrčeno i posađena loza. Eto, to je sada jedna od najboljih organizacija u Crnoj Gori, ili možda najbolja decenijama. Ja sam nastavio da radim u toj firmi, prvo sam bio finansijski direktor, pa onda komercijalni, pa zamjenik generalnog i od ’80. do ’84. generalni direktor ili predsjednik poslovodnog odbora, kako je to tada nazivano. Nakon toga sam prešao u banku i 16 godina bio generalni direktor Montenegrobanke, odakle sam i otišao u penziju. U okviru tih 19 godina mog boravka u Agrokombinatu, mnogo toga sam proživio i vidio i kod nas i drugdje. Svi mi smo imali po neki zadatak, a meni je zapalo da se bavim unutrašnjom organizacijom firme, a naročito finansijama i komercijalom.  Mada sam se morao baviti i nekim tehničkim poslovima, naravno, ne ulazeći u detalje, ali sam jednostavno morao poznavati sve po malo. Sjećam se da mi je nešto najteže bio „obrt stada“ u stočarstvu… Između ostalog, putovao sam dosta po svijetu. Bilo je dosta puta potreba ili Agrokombinata ili pak poljoprivrede Crne Gore da se putuje i vidi kako to radi razvijeni svijet. Izdvojio bih moje, odnosno naše boravke u Švajcarskoj. To mi se jako urezalo u sjećanje i bilo bi mi krivo da to ne prenesem ministrima poljoprivrede. Ovom prethodnom sam bio zakazivao sastanke nekoliko puta , ali on nije imao vremena. Ali mi je krivo da se ta priča ne zna.

Rural Portal: Švajcarski koncept poljoprivrede Vas je impresonirao?

babic4

V. Babić: Bili smo nekoliko puta u Švajcarskoj. Jednom prilikom smo bili sa Radivojem Radem Brajovićem, predsjednikom Izvršnog vijeća Crne Gore, u crnogorskoj delegaciji. Prije toga smo išli kao jedna grupacija direktora iz Crne Gore, nas 7-8 poljoprivrednih rukovodilaca sa ministrom poljoprivrede, pokojnim Milanom Šanovićem, u vezi programa razvoja stočarstva. Tačnije bio je u pitanju program nabavke krava, priplodnih junica za potrebe Crne Gore. Sledeći put smo bili sa ciljem ispitivanja mogućnosti za razvoj proizvodnje sira. Obilazili smo Švajcarsku uzduž i poprijeko, pretežno seoske, ruralne djelove. Bili smo toliko iznenađeni, kao da smo čudo vidjeli, u stvari i jeste bilo čudo u tom periodu, a i danas je. U tom periodu sam obilazio mnoge zemlje Zapadne Evrope i one su sve imale dosta sličnu razvojnu politiku, ali Švajcarski model je nešto što me je oduševilo. Kad se radi o konceptu kako država prilazi razvoju poljoprivrede, ja ne mogu da ostanem ravnodušan dok god me pamćenje služi  i dok se sjećam detalja iz te zemlje. Kod njih je izuzetno razvijeno selo. To je jedna slika koju svako ko se i malo bavi poljoprivredom treba da vidi. Svako selo ima divan asfaltni put, struja, telefoni, vodovodi, kanalizacija, i to sve maksimalno kvalitetno urađeno, a imajte na umu da pričam o nečemu što sam vidio 1980.godine! Kuće, štale, objekti za poljoprivredu, mehanizacija, mljekare, klanice, sirare, vinogradi, vinarski podrumi, kooperative… Tada je mala Švajcarska imala 2000 mljekara kapaciteta od 5000 do 500.000 litara mlijeka dnevno! Ne sjećam se sada o kolikom se stočnom fondu radilo, ali oni su tada u 80 zemalja svijeta izvozili sireve i druge mliječne proizvode. Takođe, tada su izvozili mlijeko za kafu u onim malim pakovanjima po čitavom svijetu. Te godine su imali 20000 priplodnih junica za izvoz, iznad njihovih potreba. Imao sam priliku da obiđem jedno skladište sira blizu Ciriha. Izgrađeno je nekoliko spratova ispod zemljine površine, sa svim optimalnim uslovima za čuvanje i njegovanje sira i po nekoliko godina… Onda smo bili na jednoj farmi koju su držala dva brata i njihovih nekoliko radnika na 2200 metara nadmorske visine, u planinskim vrletima, ali imaju odličan put, kao i malu žičaru za poštu, novine i sitnije stvari! Jer da se ne bi poštar peo po krivinama, on samo postavi stvari na žičaru i pritisne dugme… Po istom principu su riješili i transport mlijeka. Imaju mljekovod od farme do u podnožje planine! Jednom prilikom su nas dočekali na farmi u prisustvu njihovog ministra poljoprivrede i ja iskoristim priliku i pitam ga: -poštovani ministre, molim vas da nam pojasnite jednu stvar koja nas jako interesuje, kod nas se sa industrijalizacijom društva selo sve više napušta, zapušta i zaboravlja. Nema razvoja sela, ljudi idu u grad, lakše im je da tamo rade, bolji uslovi života a i državna politika u tom pravcu usmjerava razvoj, pa me interesuje kako vi i pored ovako razvijene industrije (hemijska, farmaceutska, satova…) i super razvijenog turizma (tada je dnevno ulazilo i izlazilo iz Švajcarske oko 700.000 turista!) uspijevate da imate ovako razvijeno selo? A, on odgovara: -dragi gospodine, i mi smo jedno vrijeme imali zapušteno selo, a onda je došao Drugi svjetski rat. Mi nijesmo učestvovali, ali svida oko nas se ratovalo. I mi više nijesmo mogli da kupujemo hranu za naše bogatstvo koje smo imali u novcu, u industriji… Pa, dragi gospodine, da bi smo mogli preživjeti, mi smo morali svaku stopu obradive površine da razoremo, čak i gradske parkove. I bili smo bukvalno gladni. Prva mjera poslije Drugog svjetskog rata koju je država Švajcarska donijela  je bila osnivanje Fonda za poljoprivredu! Danas (misli se na 1981.) Švajcarska ima 1/3 nacionalnog budžeta u Fondu za poljoprivredu. 33% za poljoprivredu! I Švajcarska ima potpuno obrnut proces od vašeg, mi imamo problem sa migracijama iz gradova u sela! Jer iz Fonda za poljoprivredu se svakome ko želi da živi i radi na selu obezbjeđuje infrastruktura: put, struja, voda, telefoni itd, zatim pretežno bespovratno se daju sredstva za izgradnju poljoprivrednih objekata po svim ekološkim principima, pa onda za mehanizaciju, stoku i sve ostale potrebe. Takođe im se obezbjeđuje i tehnička pomoć, savjetodavne službe, cjenovna politika u inputu i autputu, garantovani otkupi, zdravstveno i penziono osiguranje, itd. Jer, ne dozvoljavamo da ima viška proizvoda, država sve otkupljuje, pa ako treba da se baca, država će bacati, ali najčešće poklanjamo nerazvijenim državama itd. I pored svih ovih benefita država isplaćuje premije poljoprivrednicima po raznim osnovama. Sve to država obezbjeđuje poljoprivrednicima i u takvim uslovima imamo sjajnu poljoprivredu! Čudo, Švajcarska koja ima fantastičnu industriju, najprecizniju industriju koja se u svijetu razvija, Švajcarska koja ima turizam od koga mogu da žive više od dvije Švajcarske i Švajcarska koja ima fenomenalno bankarstvo, ima i fenomenalno sačuvana sela i zdravu poljoprivredu!

Pitali smo kako na taj Fond i ta velika izdvajanja za selo i poljoprivredu gledaju građani, industrijalci, turistički trudbenici… Naravno da ima gunđanja, ali se na taj način obezbjeđuje stabilnost Švajcarske, snabdijevanje prehrambenim proizvodima građana i turista, rješavaju brojna socijalna pitanja, kao što je zaposlenost, a poljoprivreda i selo su u mnogo čemu povezani sa razvojem turizma i drugih privrednih grana.

To su neka moja sjećanja iz ove zemlje i sve me nešto kopka kako da ljudi koji danas i u buduće budu vodili poljoprivredu Crne Gore saznaju to? Da bi to znali , treba na neki način da čuju od nas nešto što smo naučili, a prvo što bi trebali da učine jeste da odu i posjete te zemlje, da povedu naše ljude da vide, kao što je nas vodio ministar poljoprivrede, iako je to bilo u jednoj vrlo dobroj fazi razvoja u socijalizmu. Oni su i tada imali viđenje da treba da vidimo i naučimo još više. Jer mi malo znamo u odnosu na ono koliko treba da znamo. Ipak smo mi iz jednog nerazvijenog područja, a nerazvijeno područje sa sobom nosi i nizak nivo razvoja intelektualnih sposobnosti, znanja itd. Zato bi naše ljude trebalo slati, i to što više, da donose znanja. A i rukovodeći ljudi treba da obilaze razvijene i uvide kako oni organizuju podršku poljoprivredi. Jer selo bez podrške države šanse nema nikakve da se razvija. Ono će propadati kao i ova naša, a naša propadaju sa 1 ili 1,5% podrške, tako da nemaju nikakvu šansu za razvoj, osim ovo malo onih koja su u okolini gradova. A moraju se imati u vidu društveno-ekonomske i socijalne specifičnosti sela i života ljudi na selu, kao i potreba održavanja i razvoja sela kao faktora ukupnog privrednog i društvenog razvoja, stabilnosti zemlje u redovnim i vanrednim prilikama, zapošljavanja, ne zaboravljajući ni činjenicu da je čitav Drugi svjetski rat u Jugoslaviji i poslijeratni period, sve do ’70.-’80. izvučen na teret sela. I onda je počelo da nestaje selo, jer taj teret i nebrigu države ne može niko da izdrži.

Sa 10 ili 20 miliona eura podrške selu godišnje, nema razvoja sela, niti njegovog opstanka. Većina naših sela nema osnovne, elementarne uslove za iole pristojniji život. Trebaju velika izdvajanja svih građana i privrednih subjekata, putem osmišljenog i dugoročnog programa razvoja sela. Ovih 10 ili 20 miliona eura jedva da bi bilo dovoljno za ozbiljan razvoj jednog većeg sela. A, koliko se sjećam Crna Gora ima oko 1250 naselja. Mnoga od njih i danas nemaju iole pristojnog puta, vodovoda ili drugih elementarnih uslova za civilizovani život njenih žitelja. Mislim da bez ozbiljnog zaokreta ili stvarno totalno drugačijeg tretmana poljoprivrede i sela, Crna Gora ne može u EU. Zabluda je ako mislimo da će nas u EU prihvatiti sa ovakvim selom!

Rural Portal: I koji koncept Vi predlažete Crnoj Gori?

V. Babić: Ja bih se služio modelom Švajcarske. Čak smo jednom prilikom nakon boravka u Švajcarskoj  sa Radom Brajovićem, predsjednikom Izvršnog vijeća, donijeli odluku da se formira Fond za razvoj i bilo je na početku nekoliko godina dosta uspješnih. Mada nijesmo to vično radili, bilo je tu i špekulacija i svačega, ali je Fond ipak donekle odigrao svoju ulogu. Međutim, došle su devedesete godine, raspad Jugoslavije, ministar finansija Crne Gore kaže da nam ne treba Fond za poljoprivredu i ukinut je Fond. Eto, tada je bio neki početak i mi smo bili srećni da će se početi, ali je sve zaustavljeno i vraćeno na početak. Sada je pitanje kako? Mi jesmo siromašni, ali i u tom siromaštvu treba nešto činiti, pa sve više i više. Ne može odjednom da se realizuje kompletan Švajcarski model, ali je važno uspostaviti jedan potpun koncept, cilj koji treba kroz odrđeni period da ostvarimo, napraviti dinamički plan kako i u kom periodu ćemo stići do toga cilja i onda pristupiti postupnoj ali kvalitetno osmišljenoj realizaciji. Lično mislim da je vrlo žalosno da se podrška poljoprivredi od države Crne Gore svodi na 10 ili 20 miliona. To nije ništa. Trebalo bi konstituisati svoj (crnogorski) Fond za razvoj sela i poljoprivrede, a uz to koristiti ove evropske predpristupne fondove, razne druge pozajmice, kredite i da se nešto učini na razvoju poljoprivrede, inače ćemo izgubiti i ovo što imamo. Smatram najvažnijim, kao koncepciju, promjenu pogleda prema poljoprivredi, na taj način što će se dati mnogo veća podrška organizovano od strane države nego što to čini sada i što je činila do sada. Slovenija je još u vrijeme socijalizma mudro čuvala sela tako što je napravila disperziju i industrijske kapacitete instalirala u blizini više sela tako da su zadržavali ljude, a mi smo radili obratno. Neophodno je usmjeravati investicije prema osmišljenom programu…

Da li smo baš svi siromašni i nemamo uslova za formiranje jednog ozbiljnog Fonda za razvoj sela i poljoprivrede? Hajde, da malo pogledamo našu današnju stvarnost. Pogledajmo ulice naših gradova. Više nemamo gdje ni da se krećemo ljudski od automobila (putničkih), da ne govorimo o stravičnim posljedicama po zdravlje naših ljudi, posebno mladih. Odakle toliko automobila? Jesmo li odista siromašni, gdje je granica siromaštva? Da li i siromašni kupuju luksuzne automobile od 20, 30 ili više hiljada eura? E, pa ako može, to znači da ne spada u sirotinju, neka plati preko poreza na tu imovinu i poreza na gorivo, registraciju i drugo, određene iznose za razvoj sela i poljoprivrede. Jer ta poljoprivreda i to selo i njemu trebaju, kako za proizvodnju hrane, kako bi što manje uvozili a više izvozili poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i tako, pored ostalog, obezbijeđivali sredstva za uvoz goriva i maziva za ovu maso od skoro 200.000 automobila! Osim toga, svi mi moramo biti solidarni sa nezaposlenim i stvarno siromašnim, a to znači i da izdvajamo jedan dio svojih sredstava za rješavanje tih pitanja. Svaka zemlja u svijetu to mora sama da rješava. Nije li izlaz dobrim dijelom da stvaramo uslove za pristojan život na selu, pa tako, kao što čini Švajcarska i sve razvijene zemlje usmjeravamo ljude prema selu, a ne iz sela u grad? Stoga, lako je objasniti zašto tu imovinu, može se reći luksuz, treba oporezovati i to ne samo malo, simbolično. Sjetih se, uzgred, da sam prilikom jednog boravka u Švajcarskoj, saznao da postoje srednje škole u više gradova za zanimanje „domaćice za vođenje seoskog domaćinstva“! I to brojne i sa mnogo učenica! A kod nas je veliki broj neoženjenih seljaka, jer neće ni jedna djevojka, ili je njih mali broj, da živi na selu! Zašto? Zato što su uslovi života na selu daleko nehumaniji i teži, nego u gradu. Znači, mi treba da stvorimo uslove od kojih se ne bi bježalo, već naprotiv, koji bi bili privlačni. To se ne postiže deklarativnim zaklinjanjem u poljoprivredu i selo, niti načelnim stavovima, većkonkretnim, duboko i dugoročno osmišljenim aktivnostima države.

Ponavljam, a to je veoma važno da shvate naši funkcioneri i političari, da je život na selu i razvoj sela vrlo suptilno pitanje, koje zahtijeva jako dobro poznavanje mnogih specifičnosti društvenog, ekonomskog i socijalnog položaja ljudi, te, shodno tome, potrebu da se stvaraju uslovi (a prije svega preduslovi) da bi nekogastvarno zainteresovali za opstanak ili povratak na selo.

Ima još drugih mogućnosti za oporezivanje luksuza ili bogatstva. Primjer su vikendice, brojni stanovi u vlasništvu pojedinaca ili porodica, posebno u turističkim krajevima. I oni, znači, nijesu sirotinja, a trebaju hranu. I oni moraju biti zainteresovani za rješavanje nezaposlenosti i socijalne problematike. Konačno, nemogu se izolovati od naše zbilje i problema sa kojim se susrećemo i sa kojima živimo. Da rezimiram, mada je ova problematika izuzetno složena da ju je vrlo teško jednostavno sažeti i izraziti.

Prvo, da ne bi bili previše sumnjičavi prema ovome što sam izložio, predlažem da se najhitnije pošalju ljudi iz ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja u par razvijenih zemalja Zapada, da se do detalja upoznaju sa njihovim sistemima razvoja i održavanja sela i poljoprivrede. Vrlo korisno bi bilo da našu ekipu predvodi Ministar poljoprivred lično. Izučiti Švajcarski model,svakako.

Drugo, da se nakon potpunog i sveobuhvatnog upoznavanja sa iskustvima razvijenih zemalja, detaljno informiše kompletna državna i politička struktura, kao i građani.

Treće, da se pripremi sveobuhvatan, dugoročni program razvoja sela i poljoprivrede, sa dinamikom njegove postupne realizacije.

Četvrto, da Skupština Crne Gore donese odgovarajući Zakon (ili zakone), usvoji politiku razvoja sela i poljoprivrede, sa pratećim programom i dinamičkim planom.

Peto, da se ekipiraju potrebne službe za realizaciju tih dokumenata.

Šesto, da se u toku realizacije Programa isti samo (pozitivno) dopunjava, a ni u kom slučaju da njegovim promjenama  mijenja (slabi) društveno-ekonomski i socijalni položaj ljudi koji žive na selu.

Rural Portal: Eto, u Vaših 80 godina bili ste svjedok jednog, reklo bi se, veoma značajnog perioda. Da li je za ovakvo stanje poljoprivrede bio presudan nedostatak znanja, volje ili sredstava?

V. Babić: Pa da je bilo znanja, bilo bi i volje, a onda se i sredstva nađu… Ali mislim da je vladala jedna strašna odbojnost prema poljoprivredi u jednom veoma dugom vremenskom periodu. To se sada mijenja, ali veoma sporo. Čak država deklarativno ističe turizam i poljoprivredu… Izvinite, da li ta poljoprivreda vrijedi 20 miliona?! I 200 miliona da se izdvaja bilo bi malo! Ja sam kasnije kao direktor banke razmišljao šta bi bilo da smo umjesto u Željezaru investirali više od 500 miliona dolara uložili u puteve po Crnoj Gori? Do svake štale bi bio asfalt! A sada nema ni Željezare, ni Oboda, ni Dakića, ni mnogih drugih firmi, KAP je u pitanju, a zamislite da je pola tog novca uloženo u sela? Drvna industrija je i imala nekog smisla, imali smo sirovinu, a Željezara ama baš nikakvog smisla nije imala. Ni sirovine, ni tržišta, ni radne snage, a apsorbovala je svo seosko stanovništvo i ispraznila domove. I to je ta sirotinja i bijeda koju danas imamo, a najvećim dijelom potiče od tih ljudi koji su povedeni sa sela u bolju budućnost, a danas nemaju ništa.

I pored činjenice da smo selo zapustili i dobrim dijelom na njega zaboravili, duboko vjerujem da se jednim valjanim programom može mnogo toga obnoviti i modernizovati, stvoriti uslovi za pristojan život na selu, koji će biti privlačan a ne odbojan i koji će iz godine u godinu sve više i više donositi ekonomske i svake druge koristi našoj zemlji.

Za Rural Portal: Ratko Bataković

(broj pregleda: 745)

Pin It

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *